Kako su šišmiši orijentirani u mraku?

Studija eholokacije među šišmišima vodi svoj početak od 60-ih. XVIII B. i zbog imena italijanskog naučnika Lazaro Spallazeni. 1793. godine. Spallazeni je uspostavio činjenicu iznimne važnosti: šišmiši tečno lete u mračnoj sobi, gdje sove postaju potpuno bespomoćne.

U početku je naučnik predložio da isparljivi miševi omogućava izbjegavanje prepreka izvanredne oštrine vida. Da konačno odlučimo o pitanju sa vidom, Spallazeni je zaglavio nekoliko životinja sa komadima tamnog papira. Iznenađujuće je da su te životinje preletjele kao samouvjereno, kao i druge životinje, koje su napustile oči nisu propuštene. Spallazeni je poslao pisma svojim prijateljima u kojima je govorio o istraživanju i pitao je li moguće da provede slične eksperimente.

Švicarski zoolog Charles Jurin 1794. godine. Napravio novo važno otkriće. Otkrio je da ako uši životinja začepljuju vosak ili drugi materijal, šišmiši postaju bespomoćni i susreli se u letu na bilo kakvim preprekama. Jurin je došao do zaključka da se nestabilni ročište preuzmu na funkciju vida i omogućavaju životinje da otkriju prepreke u potpunom mraku.

Zaključivanje ragno i jurina na najvažnija uloga ročišta u orijentaciji šišmiša izgledala je kao savremeni apsurdni. Pretpostavka koja je u nastavku 1795. godine doprinela je potpunoj obavezi teorije akustične orijentacije. Izvanredni francuski naučnici George Cuvier. Pretpostavka je smanjena na činjenicu da se sposobnost isparljivih miševa u mraku zasniva na visoko razvijenom dodiru specifičnih receptora u zrakoplovu. Cuvier-ov autoritet bio je vrlo visok, a taktilna teorija orijentacije šišmiša ostala je općenito prihvaćena. Samo 1920. godine. Engleski neurofiziolog Harretis odbio je Kuwier-ovu teoriju i potvrdio nalaze Spallazeni i Jurin.